Povijesni uspjeh i stajaće ovacije

Poljska se proteklih godina pretvara u prosperitetnu zemlju u kojoj se lijepo živi, uz rastući BDP i nebrojene investicije u kulturu što je najbolje ulaganje u ugled zemlje u svijetu. O tome govore sve veći kulturni festivali koji privlače u tu mnogoljudnu zemlju (36,5 milijuna ljudi) sve više kulturnjaka iz raznih dijelova svijeta, ali i po otvaranju kulturnih centara u inozemstvu.

U Poljskoj se, primjerice, štošta zove po Chopinu – središnja zračna luka u glavnom gradu, pijanističko natjecanje, hoteli i restorani, ali i najfinija poljska votka. Srce velikog pijanista i skladatelja po njegovoj je posljednjoj želji sahranjeno u stupu varšavske crkve Svetoga Križa, dok je tijelo ostalo ležati u Parizu (na slavnom pariškome groblju Père-Lachaise), gdje je i umro, što je zalog Poljacima da se nacionalno identificiraju s klasikom.

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a uz soliste pod vodstvom Tomislava Fačinija u dvorani Varšavske filharmonije / Foto Grzegorz Karkoszka / National Centre for Culture Poland

Zato ne čudi koliko ulažu u svoj, sada već sedam godina „star“, međunarodni glazbeni festival Eufonie fokusiran na srednju i istočnu Europu, tj. zemlje između Baltika i Balkana, Njemačke i Ukrajine koje su uvijek bile pod represijom moćnijih nacija od njih. Njihove glazbe do danas na stanoviti način trpe frustraciju i inferiornost pod dominacijom „velikih glazbi“ sa Zapada – njemačke, talijanske, francuske, američke – a Eufonie (u prijevodu s grčkog milozvučje) ih stavlja pod reflektore.

Pritom, sadržaj je umjetnička glazba u najširem smislu, od klasike do elektronike, od tradicionalne do suvremene glazbe, od ambijentalnosti do minimalizma, sve što je vrijedno pažnje, što stvara doživljaj te ima snagu nadahnuti na život, otvorenost, prihvaćanje i pacifizam.

U ovogodišnji program pod nazivom Afterglows&Afterimages (Naknadni odsjaji i slike) idealno se uklopio program Fratres: Parać / Pärt / Šipuš izveden na prvu nedjelju Došašća, 30. studenoga u Koncertnoj dvorani Varšavske filharmonije u neposrednoj blizini varšavskog adventskog sajma. Bio je to prvi nastup Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a u toj dvorani, čiji je angažman u potpunosti pokrio organizator, tako da dvojbi oko gostovanja nije bilo.

U svojevrsnom nizu blistavih primjera nove duhovnosti, spiritualnosti i sakralnosti trojice suvremenih skladatelja različitih stilskih opredjeljenja, publika je uranjala u skladan svijet nota i stihova prevedenih u popratnim materijalima na engleski i poljski jezik. Večer je otvorio Zbor HRT-a motetom Dona nobis pacem akademika Frane Paraća za mješoviti zbor a cappella na liturgijski tekst, nastao burne 1993. godine u doba Domovinskog rata, s jasnim zazivom mira kao glavne poruke toga bezvremenog djela. Zbor je pod dirigentskim vodstvom šefa dirigenta Tomislava Fačinija, koji je ravnao i ostatkom programa, u novoj akustici iskazao sve ljepote vokalnih boja.

Uslijedile su dvije mistične skladbe slavnog estonskog skladatelja Arva Pärta: njegov poznati Fratres iz 1977. u autorskoj verziji iz 1995. za violončelo, gudače i udaraljke, skladan u meditativnom tintinnabuli stilu nadahnutom zvukom zvona, te odmah zatim njegov noviji motet u maniri trodobne uspavanke – Salve Regina iz 2011. za mješoviti zbor, gudače i celestu na stihove marijanske antifone, skladan u čast 150. obljetnice ujedinjenja Italije.

Nakon stanke ozračje je bilo idealno za prijem najveće i najambicioznije skladbe večeri – pedesetominutne meditacije na čovjekovu muku – Pasije Berislava Šipuša, koja nakon praizvedbe 1. ožujka 2022. u zagrebačkoj Laubi više nigdje nije izvedena, a čija je snimka djelu podarila mnoge nagrade (Porin, nagradu Vladimir Nazor, nagradu Boris Papandopulo HDS-a).

U prvoj reprizi djela sudjelovali su gotovo isti interpreti kao i na praizvedbi, uz iznimku basa Tonija Nežića umjesto oboljelog kolege Marka Špehara i solistice na violončelu, Lane-Lucije Horvatić, koja je zamijenila Branimira Pustičkog na radnom mjestu vođe violončela u Simfonijskom orkestru HRT-a.

U novoj akustici i pred novom publikom zahtjevna je partitura zvučala osvježeno, moćno i dramatično, čemu su pridonijeli i pokreti zborskih pjevača prema solistima smještenima iza njih, na povišenim praktikablima ispod udaraljkaša i harfi. Svi su solisti vrlo lijepo i nosivo deklamirali svoja sola, od sopranistice Monike Cerovčec, preko mezzo­sopranistice Martine Gojčeta Silić, sve do tenora Roka Radovana, dok je govorne dijelove teksta autoritativno iznosio glumac Sreten Mokrović s bočnog dijela galerije.

O povijesnom uspjehu ovoga gostovanja govori dovoljno činjenica da je kompletan auditorij na nogama ispratio izvođače, iskreno oduševljen remek-djelima u briljantnoj izvedbi, kojih nažalost hrvatska publika često nije svjesna. Zato su ovakva gostovanja itekako potrebna.